Kada pričamo o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), razgovori gotovo uvijek kreću i završavaju s temama genocida, Jasenovca i ustaške ideologije. To su, naravno, presudne teme koje nikad ne smijemo zaboraviti ili relativizirati. Međutim, postoji druga strana priče koja se rijetko govori - kako je život običnog hrvatskog seljaka, radnika ili građanina izgledao između 1941. i 1945. godine? Kakva je bila ekonomska stvarnost u državi koja je postojala samo četiri godine?Odgovor je šokantan: NDH je bila ekonomska katastrofa monumentalnih razmjera, država koja nije mogla prehraniti vlastito stanovništvo i čiji su građani živjeli u stalnom strahu od gladi, bolesti i nasilja - ne samo od partizana ili četnika, već često i od vlastite “vlade”.Kada je NDH proglašena 10. travnja 1941., Ante Pavelić i ustašku vlast zatekla je skromna ekonomska osnova. Jugoslavija prije rata bila je pretežno agrarna zemlja s minimalnom industrijom. Velik dio te male industrije nalazio se u Sloveniji ili Srbiji. Hrvatska je imala nešto tekstilne industrije u Zagrebu i Varaždinu, te drvnu industriju u Slavoniji, ali to je bilo daleko od funkcionalne ekonomije.Situacija se pogoršala već prvog dana. Nijemci su odmah preuzeli kontrolu nad svim strateškim resursima - rudnicima, željeznicama, velikim tvornicama. Talijani su kontrolirali Dalmaciju i velik dio obale, uključujući luke kroz koje bi bilo koja moderna država morala voditi trgovinu. NDH je ostala s poljoprivredom i malo šta drugo. Problem s poljoprivredom bio je katastrofalan. Prvo, ratne operacije 1941. prekinule su proljetnu sjetvu na velikim područjima. Drugo, mobilizacija za vojsku (Domobranstvo i kasnije Ustaška vojnica) odvukla je stotine tisuća mladih muškaraca s polja - upravo one ljude koji su trebali raditi. Treće, partizanski pokret se brzo proširio, a sa njim i konstantna ratna razaranja sela, pljačkanje žetve i opće nesigurnost. Do 1942. godine, Hrvatska je bila u punoj gladi. Dokumenti iz tog vremena pokazuju šokantne podatke: prosječan Zagrepčanin u 1942. dobivao je službeno racioniranih 800-1000 kalorija dnevno - manje od pola minimuma potrebnog za preživljavanje. U praksi, distribucija je bila toliko loša da su mnogi dobivali još manje. Ljudi su umirali od gladi u Zagrebu, glavnom gradu.Crno tržište je cvjetalo. Onaj tko je imao veze ili novac mogao je kupiti hranu, ali po ludim cijenama. Kilogram kruha na crnom tržištu koštao je onoliko koliko bi prosječan radnik zaradio u tjedan dana. Inflacija je bila van kontrole - NDH kuna gubila je vrijednost gotovo tjedno.Zdravstvena situacija bila je jednako užasna. Tuberkuloza se proširila kao požar. Pjegavi tifus ubijao je cijela sela. Hospitali su bili prepuni, bez lijekova, bez osnovne higijene. Dječja smrtnost poskočila je na razine koje Europa nije vidjela od 19. stoljeća. Dokumenti pokazuju da je u nekim selima umiralo do 30% djece prije pete godine života.Transport je bio paraliziran. Željeznice su bile pod stalnim partizanskim napadima. Mostovi su rušeni i obnavljani u ciklusima. Ceste su bile nesigurne. Običan trgovac ili seljak nije mogao otputovati 50 kilometara bez rizika da završi mrtav u jarku - ubijen od partizana, četnika, removed ili običnih bandita koji su se razmnožili u tom haosu.Režim je pokušavao održati iluziju kontrole kroz propagandu. Radio i novine slavili su “uspjehe” NDH, pričali bajke o prosperitetu i redu. Stvarnost na ulicama bila je groteskno različita. Ljudi su kopali po smetlištima tražeći hranu. Krađe su bile svakodnevne. Prostitucija je eksplodirala jer su žene pokušavale nahraniti djecu bilo kakvim sredstvima. Obrazovanje se raspalo. Škole su zatvarane jer je bilo premalo nastavnika (mobilizacija), premalo papira za bilježnice, premalo drva za grijanje zimi. Cijela generacija djece odrasla je bez osnove obrazovanja. Za vrijeme cijelog tog perioda, NDH vlada nije uspijevala riješiti niti jedan od ovih problema. Bile su to preokupirani lovom na neprijatelje režima, provođenjem rasnih zakona i održavanjem vlasti. Ekonomski planovi bili su nepostojeći ili potpuno nerealisti. Do 1945., kada je NDH pala, Hrvatska je bila razorena zemlja. Nisu samo ustaše, Jasenovac i ratni zločini ostavili ožiljke - sama ekonomska katastrofa, glad, bolest i potpuni raspad društva stvorili su traume koje će trajati generacije. Ovo nije priča koja opravdava ili relativizira zločine NDH - upravo suprotno. Pokazuje kako je taj režim bio fatalan na svakom nivou - moralno, politički i ekonomski. Običan čovjek nije samo trpio zbog ideologije, već je umirao od gladi u državi koja nije mogla osigurati osnovne ljudske potrebe.